Fuad Šetić, 2020
Necitirana mišljenja i stavovi u tekstu isključivo su lični stavovi autora; nadalje, sasvim je moguće da u trenutku obajvljivanja teksta autor nije raspolagao svim informacijama vezanim za ovu temu.
U zadnje vrijeme, često vidim kolaž od dvije fotografije koji na društvenim mrežama dijele prijatelji, kolege i poznanici: na jednoj fotografiji profesionalni simfonijski orkestar, a na drugoj dječji orkestar. Sve sa natpisom „Ako želite imati ovo (profesionalni orkestar)… Morate imati ovo (dječji orkestar)“. I sâm sam skoro refleksno jednom podijelio tu fotografiju, bez da sam je pretjerano analizirao. Međutim, kako to inače bude, bitne stvari se uvijek zadrže u mislima, pa sam tako počeo razmišljati o orkestrima koji izvode umjetničku muzike u Bosni i Hercegovini, a naročito onima u Sarajevu.
Podaci Agencije za statistiku BiH iz 2019. godine pokazuju da je u čitavoj Bosni i Hercegovini u 2018. godini bilo aktivno 26 orkestara (Agencija za statistiku BiH, 2019). Nažalost, ovi podaci ne govore o kakvim se orkestrima radi, pa ovu brojku čine i amaterski narodni orkestri, i orkestri koji djeluju pri obrazovnim institucijama, i profesionalni orkestri koji izvode umjetničku muziku, ali i orkestri koji izvode druge žanrove.
Prema pisanim podacima (starim gotovo deceniju), ali i svjedočenjima mnogih kompozitora, muzikologa, muzičara, baletskih igrača, kojima raspolažem – Sarajevska filharmonija jedini je profesionalni simfonijski orkestar u Sarajevu (nekada i u državi) koji umjetnicima nudi stalno zaposlenje i koji se finansira iz Budžeta Kantona Sarajevo, a zadovoljava i potrebe Opere i Baleta Narodnog pozorišta u Sarajevu (Itano, 2010; Gojer, 2011). Zbog ovog, usuđujem se reći, nehumanog tretmana Sarajevske filharmonije, nijedan od ova tri sarajevska ansambla ne radi ni približno standardima kakvi su zastupljeni u Zapadnoj Evropi, Aziji, ili Amerikama – kada je riječ o repertoaru, broju izvedbi, turnejama, gostovanjima, itd. Ovdje naravno naglašavam da se se radi o orkestrima koji izvode tzv. Zapadnjačku klasičnu muziku.
Naravno, pokušaja da se osnuju ansambli ovog tipa bilo je i ranije, ali iz nekog razloga nijedan od njih nije zaživio.
Ovdje ću napraviti jednu srednje dugu… hoću reći dužu digresiju:
Bosna i Hercegovina je država koja je, kako mi se čini, u vječnoj tranziciji, te kako Pajić (2007) sugeriše, još uvijek (!!!) se bavi post-ratnom rekonstrukcijom, kako na nacionalnom, tako i na internacionalnom nivou (u: Balasz, 2008: 99). Ova rekonstrukcija je, u velikoj mjeri, otežana faktorima poput odliva mozgova, visoke stope nezaposlenosti, te drugih socio-kulturnih i političkih tenzija (ibid.). Iako su podaci i ovdje stari 13 godina, svaki stanovnik Bosne i Hercegovine koji ovo pročita, shvatit će da Bosna i Hercegovina ima isti problem i danas.
Nadalje, najrecentniji dostupni podaci pokazuju kako je u Bosni i Hercegovini u julu tekuće godine bilo 426 252 nezaposlenih (Agencija za statistiku BiH, 2020), dok podaci Svjetske banke kažu da je 47,4% bosanskohercegovačke omladine u dobi od 15 do 24 godine nezaposleno (Svjetska banka, 2019), što nas svrstava na drugo mjesto po broju nezaposlenih u ovoj dobnoj skupini. Ako se fokusiramo na Kanton Sarajevo, vidjet ćemo da je u 2019. godini evidentirano 62 561 nezaposlenih, odnosno 14,27% stanovništva (Kremić, 2019). Od toga je 11,38% mladih do 25 godina starosti, a 32,02% do 35 godina starosti (Služba za zapošljavanje Kantona Sarajevo, 2019). Visoka stopa nezaposlenosti jedan je od glavnih razloga za veliki odliv mozgova sa kojim se Bosna i Hercegovina suočava; označeni smo kao zemlja sa najvećim postotkom visokoobrazovanih emigranata u Evropi (Svjetska banka, 2019). Tu je i podatak da broj mladih u Bosni i Hercegovini konstantno opada: sa brojke od preko milion na malo iznad 700 000 u posljednjih 25 godina (Osmić, 2019). Sve ovo govori da je veza između zaposlenosti i uspješne integracije mladih ljudi u društvo, koji neki autori ističu kao posebno važnu (Klemenčić Rozman i Dekleva, 2007; Koller Trbović 2009), u Bosni i Hercegovini oslabljena, i skoro nepostojeća (Osmić, 2019). Anketa sprovedena 2019 pokazala je da samo 15% mladih između 14 i 29 godina ima stalni posao (ibid.). Ule (2000) ističe da su savremena društva utemeljena na vrijednostima rada i zaposlenja, te da su nezaposleni mladi često marginalizirani i stigmatizirani (u: Koller Trbović, 2009), iako se o njima u drugim izvorima govori kao o vitalnom dijelu populacije, bez kojeg ekonomija i društvo ne mogu dalje napredovati (Hadžimahmutović i Martić, 2013). Paradoksalno zar ne?
Nažalost, u ovom trenutku nema podataka o muzičarima bilo kojeg žanra za bilo koju od ranije pomenutih kategorija, što ukazuje i na to da bi istraživanje na tu temu bilo potrebno, ali možemo pretpostaviti da bi to istraživanje pokazalo slične, ili iste brojke i sa muzičarima kao uzorkom.
Kada sam u januaru ove sproveo anketu o poslovima za profesionalne (klasične) muzičare u Sarajevu, uvidio sam sljedeće:
1. Većina ispitanika (81,63%) nije bila stalno zaposlena;
2. Nadalje, većina ispitanika (77,55%) bili su studenti, dok su se manje grupe izjasnile kao slobodni umjetnici (6,12%), koncertni izvođači (8.16%), nastavnici/profesori instrumenta ili muzičke kulture (16,32%), ili „Drugo“ što je uključivalo nezaposlene ili honorarne poslove (10,20%). Za ovo pitanje je bilo moguće odabrati više odgovora.
3. 71,42% ispitanika izjavilo je da bi htjelo raditi kao izvođači zaposleni u orkestru ili ansamblu, od kojih 23,64% željelo je karijeru slobodnog umjetnika. 28,58% ispitanih reklo je da bi željeli raditi kao muzički pedagozi.
4. Kada sam ih pitao o generalnoj zaposlenosti muzičara u Sarajevu, 65,30% izjavilo je da većina muzičara koju poznaju „nije zadovoljna“, a 12,06% da bi njihovi zaposleni poznanici promijenili posao. 23,64% reklo je da je većina muzičara koju poznaju zadovoljno svojim poslovima.
5. 48,97% ispitanika reklo je da bi napustilo državu bez razmišljanja, ako bi dobili poslovnu ponudu u inostranstvu, a 38,77% bi otišlo nakon pažljivog planiranja. Iz ovih podataka vidimo da bi 87,74% ispitanika napustilo Bosnu i Hercegovinu, doprinoseći tako odlivu mozgova visokoobrazovanog stanovništva o kojem govori istraživanje Svjetske banke spomenuto ranije.
6. Pitanje o programima prakse pokazalo je da samo 4,08% ispitanika misli da je takvih programa dovoljno za mlade muzičare. 79,60% misli da takvih programa nema dovoljno, a 16,32% reklo je da ne zna dovoljno o istima.
7. Svi ispitanici koji su odgovorili na pitanje o ulaganjima u umjetničku muzičku scenu i infrastrukturu (97,95% od ukupnog broja ispitanika) reklo je da su ulaganja prijeko potrebna.
8. Kada su ispitanici govorili o broju profesionalnih orkestara koji izvode umjetničku muziku u Sarajevu, 6,12% reklo je da je jedan ovakav orkestar dovoljan. 36,73% složilo se da su potrebna barem dva orkestra, 24,48% reklo je tri orkestra, dok je 32,65% ispitanika reklo da je potrebno više od tri orkestra.
Ovi rezultati, bez obzira na relativno mali broj ispitanika (49), mogu poslužiti kao slika opšteg mišljenja i stanja među ovom demografskom skupinom.
Omladinski orkestar
Imajući sve do sada navedene podatke u vidu, formiranje omladinskog orkestra na lokalnom nivou bilo bi rješenje za više problema. Ovakav orkestar bi služio kao prijelazni angažman između akademskog obrazovanja i kasnijeg stalnog zaposlenja. Ovaj model bi se kasnije, ukoliko se pokaže kao funkcionalan, mogao usvojiti i u drugim gradovima Bosne i Hercegovine. Donekle slični programi mogu se naći u Venecueli – El Sistema (nekada Simfonijski orkestar Simón Bolívar [Orquesta Sinfónica Simón Bolívar], a danas Omladinski orkestar Teresa Carreño [Teresa Carreño Youth Orchestra]), ili u Velikoj Britaniji (Nacionalni omladinski orkestar Velike Britanije [National Youth Orchestra of Great Britain]).
Hipotetički omladinski orkestar bio bi višestrana platforma, koja se definiše kao organizacija koja stvara tržišnu vrijednost na način da omogućava direktan kontakt i interakcije između dvije ili više grupa korisnika/potrošači (Hagiu i Wright, 2015). Ovaj model bio bi primarno neka vrsta „inkubatora za talente“ za mlade profesionalce na početku karijera, ali i specijalizovani „centar za zapošljavanje“ koji bi se bavio isključivo muzičarima. Zatim bi funkcionisao i kao pružalac usluga – izvođač umjetničke muzike. Dakle, s jedne strane kao “korisnike” ili “potrošače” imamo publiku, a s druge profesionalne orkestre.
Kao „centar za zapošljavanje“, orkestar ne bi bio samo veza između muzičara i poslodavaca, nego bi u jednom ograničenom periodu ponudio i prvo zaposlenje mladim profesionalcima. Razlog ovome je zaključak koji kaže da postoje dva područja u kojima mladi muzičari osjećaju izrazito nezadovoljstvo nakon završetka studija (Ridgeway, 2002):
1. prvo je da mladi muzičari osjećaju da nisu adekvatno opremljeni, odnosno naučeni, da se nose sa svakodnevnim životom profesionalnog muzičara
2. drugo je jaz između njihovih trenutnih standarda i standarda profesije, posebno u slučajevima tehnika orkestarskog sviranja.
Iako se ova studija bavila britanskim muzičarima, postoji znatan broj istraživanja koja pokazuju da su isti, ili slični, uzroci nezadovoljstva prisutni kod mladih muzičara i u drugim dijelovima svijeta.
Baveći se ovim problemima, pomenuta platforma bi mladim muzičarima ponudila i stalni izvor prihoda. Nadalje, rješavanjem ovih problema, mladi muzičari bi kasnije ušli na šire orkestarsko tržište rada kao konkurentni individualci. Potrošači u ovom slučaju su profesionalni orkestri koji bi vremenom ponudili stalno zaposlenje mladim muzičarima. Ako se vratimo na činjenicu da jedini orkestar u Sarajevu pored svoje koncertne aktivnosti djeluje i kao operni, odnosno baletni, orkestar (Gojer, 2011), možemo zaključiti da njihova koncertna ponuda nije bogata ni brojem koncerata, ni raznovrsnim repertoarom. Postojanje drugog orkestra moglo bi imati pozitivan utjecaj na umjetničku scenu i stvoriti svojevrsno rivalstvo, koje bi potaknulo i jedne i druge da daju svoj maksimum, jer kako Medlin and Ellegaard (2015) kažu – konkurencija je pokretač na tržištu.
Referirajući se na literaturu ranije spomenutu u tekstu, evidentno je da bi ovakav model orkestra riješio nekoliko problema u Sarajevu, a ukoliko zaživi i u drugim gradovima – onda i u Bosni i Hercegovini. Prije svega, smanjio bi se broj nezaposlenih muzičara (ili nesretno zaposlenih), ali i drugih profesija koje su neophodne za opstanak ovakve organizacije – pravnika, računovođa, muzikologa, PR stručnjaka, itd. A to bi u konačnici smanjilo i odliv muzičkih mozgova i nevjerovatnih talenata koje je Bosna i Hercegovina pustila da odu. Mnogo je kolegica i kolega koje poznajem lično napustilo zemlju: gitaristi, akordeonisti, violinisti, solo pjevači, pijanisti…, a sigurno ih ima još i više koje ne poznajem. U konačnici, ovakva struktura novog orkestra sa svojim aktivnostima potpuno bi odgovarala pojedinim ciljevima iz Strategije kulturne politike u BiH (Spahić et al., 2008).
Ovo je dio kada nakon ovoliko teksta svi razmišljamo: „Dobro, ako je rješenje još jedan orkestar, zašto jednostavno ne oformiti Operni orkestar ili Baletni orkestar? Zašto omladinski?“
Odgovor je, barem po mom mišljenju, jednostavan: kvalitet! Sigurno je da su Operni i Baletni orkestar neophodni, ali omladinski orkestar prilika je da se nakon završenog obrazovanja mladi muzičari nastave razvijati u „sigurnoj sredini“, upoznaju i odsviraju dodatni repertoar, postanu konkurenti, a sve to dok su finansijski osigurani. Nadalje, članovi omladinskog orkestra mogli bi u budućnosti svirati i u Sarajevskoj filharmoniji, ali i u drugim orkestrima (ako i) kada budu osnovani; Sarajevska filharmonija u tom slučaju ne bi bila rastrgana između tri različita programa, Opera i Balet bi dobili vlastiti orkestar što bi u konačnici konačno pružilo osnovne uvjete za rad ovih sarajevskih ansambala, a njihovi budući članovi bili bi već iskusni orkestarski svirači.
Ovakav poslovni model je fleksibilan, ponuda koju može ostvariti je raznovrsna, a postojanje omladinskog orkestra generalno može samo doprinijeti umjetničkoj i kulturnoj sceni Sarajeva i Bosne i Hercegovine.
Upravo iz svih navedenih, ali i mnogih drugih razloga koje sam (namjerno ili nenamjerno) izostavio, odlučio sam se da, sa nekoliko mladih entuzijasta, osnujem omladinski orkestar u Sarajevu. Orkestar je već imao svoj debitantski nastup prošle godine, ali smo s početkom ove godine, nažalost, morali stati sa radom. Pripreme za konačnu registraciju ovog udruženja privedene su kraju, neke buduće saradnje već su dogovorene, radi se na rješavanju problema finansiranja… Sada samo čekamo neka sretnija i sigurnija vremena, kada ćemo moći svi zajedno da stvaramo umjetnost.
Reference:
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine (2020). Saopćenje: Demogragija i socijalne statistike. Sarajevo: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Dostupno na: http://bhas.gov.ba/data/Publikacije/Saopstenja/2020/LAB_03_2020_07_0_BS.pdf [Od: 29. oktobra 2020.]
Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine (2019). Kultura i umjetnost. Sarajevo: Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine. Dostupno na: http://www.bhas.ba/data/Publikacije/Bilteni/2019/CUL_00_2018_TB_0_BS.pdf [Od: 29. oktobra 2020.]
Balázs, L. (2008). Bosnia and Herzegovina: “Transition, Times Two”, L’Europee en Formation, 2008/3-4 (No. 349-350), 99-118. Dostupno na: https://www.cairn.info/revue-l-europe-en-formation-2008-3-page-99.htm# [Od: 29. oktobra 2020.]
Gojer, G. (2011). ‘Intervju s Gradimirom Gojerom, direktorom Narodnog pozorišta Sarajevo’, interviewed by BIRN for BalkanInsight, 7 June. Dostupno na: https://balkaninsight.com/2011/06/07/intervju-s-gradimirom-gojerom-direktorom-narodnog-pozorista-sarajevo/ [Od: 29. oktobra 2020.]
Hadžimahmutović, B. and Martić, M. (2013). Nezaposlenost mladih: EU i BiH dijele isti problem, mogu li rješenja biti zajednička?, Banja Luka: Centar za istraživanja i studije: GEA
Hagiu, A. and Wright, J. (2015). Multi-Sided Platforms, Working Paper. Boston: Harvard Business School. Dostupno na: http://www.hbs.edu/faculty/Publication%20Files/15-037_cb5afe51-6150-4be9-ace2-39c6a8ace6d4.pdf [Od: 29. oktobra 2020.]
Itano, N. (2010). Can the Sarajevo Philharmonic Hang On? Public Radio International, 30. maj. Dostupno na: https://www.pri.org/stories/2010-02-22/can-sarajevo-philharmonic-hang [Od: 29. oktobra 2020.]
Klemenčić Rozman, M. M. & Dekleva, B. (2007). Identifikacija psihosocialnoogroženih in socijalno izključenih skupin mladih nezaposlenih v Sloveniji. In: Dekleva, B., Rapuš-Pavel, J. and Zorc-Maver, D. (eds.), Prehodi v svet dela – izbira ali nuja? Ljubljana: Pedagoška fakulteta Univerza v Ljubljani, pp.85-103.
Koller-Trbović, N. (2009). Nezaposlenost u doživljaju i iskustvu nezaposlenih mladih u Hrvatskoj. Ljetopis socijalnog rada, Volume 16, Number 1, pp.91–110. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/35434 [Od: 29. oktobra 2020.]
Kremić, E. (2019). Kanton Sarajevo u brojkama. Sarajevo: Institute for Statistics of FBiH. Dostupno na: https://fzs.ba/wp-content/uploads/2019/06/9.pdf [Od: 29. oktobra 2020.]
Osmić A. (2019). (Ne)Zaposlenost. In: Turčilo, L. et al. (eds). Studija o mladima Bosna i Hercegovina 2018/2019. Sarajevo: Friedrich-Ebert-Stiftung e.V., pp. 45-50
Ridgeway, C.G. (2002). Orchestral training in the United Kingdom. Neobjavljena doktorska disertacija, London: City University
Medlin, C.J. and Ellegaard, C. (2015). Conceptualizing Competition and Rivalry in a Networking Business Market. Industrial Marketing Management, Volume 51, pp. 131-140. Dostupno na: https://pure.au.dk/portal/files/105237126/Ellegaard_IMM_Conceptiual.pdf [Od: 29. oktobra 2020.]
Spahić, I. (2008). Strategija kulturne politike u BiH. Sarajevo: Ministarstvo civilnih poslova. Dostupno na: https://www.ues.rs.ba/wp-content/uploads/2017/11/uis-bih-strategija-kulturne-politike-u-bih.pdf [Od: 29. oktobra 2020.]
Svjetska banka (2019). Europe and Central Asia Economic Update, Fall 2019: Migration and Brain Drain. Washington, DC: World Bank. Dostupno na: https://openknowledge.worldbank.org/handle/10986/32481 [Od: 29. oktobra 2020.]
Fuad Šetić 